Ambiciozno ponavljanje

Više je nego dobro kada mladi ljudi, među njima i budući umjetnici, imaju ambicija i misle da mogu sve. Još je bolje kada kulturna institucija, kakve su Dubrovačke ljetne igre, takvima dade šansu da na tom eminentnom festivalu pokažu svoje ambicije. Upravo se to dogodilo ovoga ljeta u Dubrovniku, gdje je troje mladih redatelja sa studentima dramaturgije i glume proizvelo predstavu Odbrojavanje, nastalu po tekstovima iz djela M. Držića i N. Nalješkovića.

Redatelji Lea Anastazija Fleger, Marina Pejnović i Hrvoje Korbar, dramaturzi Nikolina Rafaj i Nina Bajsić te glumci Maruška Aras, Boris Barukčić, Lucija Dujmović, Vini Jurčić, Rok Juričić, Iva Kraljević, Filip Mayer i Tin Rožman, s dvanaest dubrovačkih amatera, na Igrama su iskušali ne samo svoje umjetničke mogućnosti nego i demonstrirali kakav ih teatar zanima. I kako se snalaze u ambijentalnim dubrovačkim prostorima.

Prizor iz predstave Odbrojavanje / Snimio Marko Ercegović

Riječ je, kako u knjižici projekta-predstave piše, o „zajedničkom umjetničko-istraživačkom projektu DLJI i ADU u Zagrebu koji se  bavi redefiniranjem ideje ambijentalnoga kazališta u smislu u kojem ono postoji u Dubrovniku od srednjovjekovlja pa sve do suvremenih postavki na festivalu.“

Sadržaj projekta dakle redefinira, odnosno iz svoje vizure interpretira „radni dan u životu turističkog vodiča tvrđave, tajni dogovor 17-stoljetnog braka, organizaciju skloništa za vrijeme uzbuna tijekom Domovinskog rata, darivanje kamenja za izgradnju tvrđave u 15. stoljeću, veliki potres 1667. – jedino utočište mladenke koja bježi od neželjenoga braka – pokušaj iznajmljivanja tvrđave kao lokacije za svadbenu ceremoniju 21. stoljeća... pri čemu su kao inspiracija korišteni razni tekstovi i dokumentarni materijali koji se dotiču povijesti, ali i suvremenog života grada Dubrovnika.“

Tako ambiciozan, pa i preuzetan, projekt novo vodstvo Igara dalo je mladima vjerojatno ne samo zato što je svjesno da ambijentalni teatar danas nije ono što je bio nekada – što ga je nekada stavljalo u sam vrh tadašnje univerzalne kazališne produkcije – nego i stoga jer tzv. moderni teatar najčešće izbjegava slijediti tradiciju, odnosno propitati „ideje ambijentalnoga kazališta“ i revalozirati “stari” teatar.

Zbog pokušaja „redefiniranja ideje ambijentalnoga kazališta“ novo vodstvo Igara zaslužuje svaku pohvalu. No ono što je u svemu nedovoljno razvidno, to je konkretni sadržaj projekta koji se više bavi idejom suvremenog iščitavanja konzumerističkoga i hedonističkoga stila života u ambijentu Dubrovnika nego mogućnostima teksta, odnosno refleksijama toga teksta, njegovom provokativnošću unutar suvremenosti i vezom s tradicijom. S tradicijom bez koje se ne može govoriti o „redefiniranju ideje ambijentalnoga kazališta“ jer je riječ o kontinuitetu životnoga teatra u teatraliziranom “mrtvom” prostoru, koji autori projekta nastoje univerzalizirati ili, kako oni to u knjižici pišu, pokušavaju nemjesto oživjeti kao mjesto univerzalnoga problema.

Premda je teatralizacija prostora autorima jasna, esejistički je zanimljivo i elaboriraju, oni je, nažalost, ne uspijevaju teatarski artikulirati i vizualno pretočiti u zanimljiv teatar, u umjetnost. Glavni je njihov problem glumačka energija; umjesto da je rezultat unutarnjeg sadržaja likova, koje glumci glume, ta je energija izvanjska tjelesna manifestacija. Glumcima i redateljima kao da nije jasno da energija na kojoj tjelesno inzistiraju ne može biti nadomjestak za glumačku kreativnost, koja unutar rasporeda energije ima i svoje tišine, svoja odmorišta u kojima se akumulira i zatim transformira u novu, kreativnu kvalitetu.

Nažalost to nije problem samo ove predstave, nego takozvanoga modernog hrvatskog teatra, koji se boji misliti. Koji umjesto misli najčešće inzistira na riječima i izvanjskoj energiji, koju često pogrešno naziva i sinergijom. Sve što se moglo vidjeti u toj predstavi nedovoljno je za predstavu na Igrama, koja bi morala pokazati kakav je njezin odnos prema vremenu, a osobito prema živom ambijentu. Koja bi ukazala i podsjetila „na važnost razumijevanja Grada kao živog organizma koji je mnogo više od povijesti i dugotrajnosti svog kamena“.